<< natrag
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Be A Happy Worker: Work-to-Rule!
Wikipedia objašnjava pojam Work-To-Rule kao industrijsku akciju u kojoj radnici ne rade više od minimuma propisanog zakonom radnog mjesta te, iako i dalje slijedeći sigurnosne i druge pravilnike, kao oblik protesta usporavaju proizvodnju. Taj postupak, u lokalnom kontekstu poznat pod nazivom 'bijeli štrajk', remeti uobičajeni tijek radnog procesa njegovim znatnim usporavanjem, dok elementarno poštivanje pravilnika omogućuje mimoilaženje izravnih disciplinskih mjera.
Pored toga što aludira na potrebu preispitivanja mogućnosti općeg smanjenja ili proizvodnje bilo kakvog 'viška rada', naslov izložbe poigrava se i s mogućim krivim čitanjem ovog pojma danas, u matrici neoliberalnog kapitalizma. U tom bi se smislu termin mogao interpretirati kao 'Work-to-Dominante’ ili ‘Work-to-Succeed’, te referirati na modele subjektivnosti i fleksibilnosti karakteristične za kasni kapitalizam. Drugim riječima, 'Work-To-Rule' ovdje s jedne strane simbolizira minimalan angažman, obavljanje minimalnih radnji koje zahtjeva određeno radno mjesto kao funkcionalan način pokazivanja moći u poziciji definiranoj fordističkim modelima proizvodnje ali istovremeno i upravo suprotno: efekt korporativne meritokracije u čijim jednadžbama naporan rad dovodi do financijske dobiti, rasta moći i napredovanja u korporativnoj hijerarhiji.
Paradoksalnost i moguće krivo čitanje fraze može poslužiti kao ishodišna točka za razmišljanje o dihotomiji između dva načina proizvodnje: fordističkog, baziranog na 'nužnosti' i proizvodnoj kvoti i post-fordističkog gdje je proizvod 'nematerijalnog rada' prije svega ‘poruka'. Kako izbjeći iscrpljujuće nizove u kojima smo ujedno i subjekti proizvodnje i subjekti potrošnje, u uvjetima u kojima proizvodnja koja uključuje korištenje kreativnih potencijala pojedinca u fazi potrošnje redovito zahtjeva i subjektivno uključivanje konzumenta? Na koji način danas možemo promišljati izravnu vezu novca i rada i pomišljati na njeno raskidanje kako bi se moglo živjeti nove forme subjektivnosti na dostojanstven način?
Izložba Be A Happy Worker: Work-to-Rule! polazi od različitih perspektiva na koncept rada i 'usporavanja' rada, dotičući se pitanja kvalitete rada i života u nekadašnjim i novim uvjetima, pitanja globalne podjele rada te kreativnih refleksija o industrijskom i postindustrijskom radu. S druge strane, izložba se dotiče nostalgije za vremenom vjere u industrijsku modernizaciju te kasnije sudbine koja je zadesila radnike i radnice nakon transformacija i propadanja tvornica u regiji. Kroz radove umjetnika iz šire regije izložba propituje i političke i društvene aspekte aktualnih pretvorbi i privatizacije u doba divljeg kapitalizma u istočnoj Europi, glorifikacije Zapada kao raja poduzetničkih mogućnosti ali i općenitih, no i dalje aktualnih, pitanja rodne podjele rada, nevidljivosti 'ženskog' rada te danas sve zamršenijeg odnosa rada i dokolice. Nastojeći mapirati neke od različitih perspektiva i umjetničkih strategija bavljenja ovom kompleksnom temom iz perspektive 'Nove Europe', Work-To-Rule upućuje na reflektiranje o nedavnoj 'prošlosti' rada, te nizu aspekata transformacije nekadašnjih radnih uvjeta s jedne i šire društvene problematike koja okružuje pitanje nematerijalnog rada današnjice s druge strane.
The Social Engine - Exploring Flexibility novi je suradnički projekt Miklósa Erhardta i njemačke grupe REINIGUNGSGESELLSCHAFT koji se služi različitim metodologijama u rasponu od sociologije i psihologije rada, te uključuje suradnike iz područja ekonomije i društvenih znanosti, istražujući utjecaj 'fleksibilnosti' na društvene strukture u Njemačkoj i Mađarskoj. Promovirajući kognitivni koncept umjetnosti kao alata a imajući i dalje osnovni cilj u prikupljanju znanja kroz postavljanje pitanja, projekt predlaže nove perspektive na probleme društva i ekonomije. Jednako tako The Social Engine - Exploring Flexibility propituje koncept fleksibilnog rada i života, te razmatra posebnu ulogu novih praksi rada koje uvodi globalna ekonomija u transformaciji postojećih društvenih mreža i identiteta.
Opis novog sjedišta čehoslovačke poslovne banke iz jednog češkog časopisa o arhitekturi poslužio je kao polazište Zbynêku Baladránu za istraživanje na temelju kojega je nastao njegov novi video pod nazivom Teorija rada. Umjetnik se bavi idejom, iznesenom u časopisu, o arhitekturi kao instrumentu reforme i napretka institucije. Je li moguće sagraditi građevinu kao sredstvo reforme institucije?
Intervencijom u javnom prostoru Oprez! Žene pri radu, Sanja Iveković upućuje na još uvijek problematičnu rodnu podjelu rada te načine na koje se ona očituje u javnom prostoru. Diskriminirajući mehanizam prema kojemu muški lik radnika na prometnom znaku za 'radove na cesti' automatski predstavlja i univerzalnog radnika i sam generički pojam rada, umjetnica dekonstruira jednostavnom intervencijom u kojoj muški lik zamjenjuje ženskim. Tim činom se upozorenje o 'radovima na cesti' doslovno i simbolički preimenuje u upozorenje o 'ženama na radu', odnosno društvenim mehanizmima prema kojima je ženski rad još uvijek društveno vrednovan kao sekundaran i čije se značenje još uvijek temelji na konceptu 'tipičnih ženskih' zanimanja, koje uključuju 'tipično ženski' doprinos zajednici, ne u smislu javnog i političkog djelovanja, nego u smislu brige i skrbi za obitelj, te općenito tek potpore javnoj i političkoj, odnosno muškoj sferi. Dodatno se poigravajući s konceptom rodnog određenja javnog i privatnog prostora, umjetnica postavlja znak na zelene površine grada Zagreba, rijetkih punktova u gradu u kojima je ženski rad javno vidljiv i prisutan. Ironično, taj fizički rad (dominantno ženskih radnica u hortikulturi), opet se temelji na pojmovima 'brige' i 'održavanja' javnih površina i 'reprezentativnosti' javnog prostora, a ne aktivne proizvodnje njegova značenja. Samim time, vidljivi ženski rad 'njegovanja' javnih površina aludira na nevidljivi ženski rad 'njegovanja' kućanstva i obitelji. Nakon vidljivog ili manje vidljivog 'javnog' rada slijedi nevidljivi rad domaćice koji još uvijek dijeli većina žena bez obzira na socijalni status, na što dodatno upozorava znaku pridružena ploča sa podacima o neplaćenom i nevidljivom ženskom radu u kući.
Video rad Pavela Mrkusa Molitva PW20/LW poigrava se estetizacijom industrijskog rada i tehnoloških procesa. Animiranjem mehaniziranih pokreta dvaju robota koji se koriste u automobilskoj industriji u Japanu, njihov rad pretvara se u koreografiju, istovremeno evocirajući vjerske rituale, budući da zvučnu podlogu videa čini zvuk budističkog molitve snimljen u budističkom hramu u Kyotu.
Igor Grubić u okviru svog cjelogodišnjeg projekta 366 rituala oslobađanja iniciranog kroz projekt Land of Human Rights izvodi i dokumentira uličnu akciju u kojoj na izravan i provokativan način upućuje na kriminalne procese pretvorbe i korumpiranu političko- ekonomsku elitu.
Société Réaliste, umjetnički je kolektiv kojeg čine Ferenc Gróf i Jean-Baptiste Naudy i koji se u svom radu koristi istraživačkim tehnikama i ekonomskim strukturama u polju 'teritorijalne ergonomije, eksperimentalne ekonomije, političkog dizajna i kontra- strategija'. Kroz projekt Europen Green Card Lottery, Societe Realiste, imitira specifični tip parazitskih Internet stranica koje iskorištavaju naivnost onih koji se nadaju ostvariti pravo života i rada u Americi preko sistema lutrije za Green Card. Ove stranice potiču potencijalne imigrante da se uz novčanu naknadu prijave za spomenutu lutriju, navodeći ih da plate uslugu koja je inače besplatna. Projekt upućuje kako na širi problem mašinerije ‘imigracijskog biznisa’. Kroz EU Green Card Lottery umjetnici na subverzivan i začudan način upozoravaju upravo na probleme eksploatacije radnika iz ne-europskih zemalja u potrazi za radnim mjestima u zemljama (Zapadne) Europe.
Rad Tanje Dabo Točka Susreta: Traganje proizišao je iz ponovnog susreta umjetnice s njezinom najboljom prijateljicom i njenim imigrantskim životom u Amsterdamu. U intimnoj gesti poistovjećivanja s radom i životom svoje prijateljice i njezinih kolegica, Tanja Dabo je u rujnu 2001. godine u Amsterdamu je izvela akcije laštenja podova triju interijera koje su prethodno očistile tri djevojke, I.S.P., D.D. i A.G.K. Sve tri imigrantice su iz istočne Europe i u Amsterdamu žive i rade ilegalno, uzdržavajući se kao čistačice stanova dobrostojećih i ‘legalnih’ građana. Iskazi djevojaka, kratki isječci njihovih života, priče su o iskustvu odlaska iz vlastite zemlje, u potrazi za boljim životom ili traganju za nekim ciljem, ostvarenjem, i njihovom iskustvu života i rada u Nizozemskoj.
Projekt Vaš put do vrha Helmuta i Johanne Kandl temelji se na zbirci negativa iz Landesmuseuma u Donjoj Austriji, koji su imali funkciju nastavnih pomagala, a sačinjeni su od preko 400 fotografija u boji koje prikazuju različite situacije u procesu rada i proizvodnje. Sugestivnom romantizmu odabranih motiva iz arhive koja potječe iz međuratnog perioda (radnici kod tvorničke peći, u tvornici kože, mljekarama, mlinovima i rudnicima) suprotstavljen je niz citata iz svijeta biznisa, često trivijalnih izjava moćnika i tajkuna koje odražavaju njihove direktorske fantazije, kao i ne manje ciničnih parola gurua reklamne industrije koji otvoreno otkrivaju svoje strategije. Pomaci između teksta i slike, označitelja i označenog, tvore kompleksnu dvoranu ogledala prošlosti i budućnosti, estetskih sustava, društvenih pitanja i nesporazuma koji nastaju među njima.
Novi projekt Kristine Leko Privremeni muzej rudarskih uspomena bavi se temom rudarske baštine i suvremene povijesti na lokalitetu Labina i Raše, a realiziran je u suradnji sa zaposlenicima ugljenokopa, bivšim rudarima i članovima njihovih obitelji. Povijest tog rudarskog kraja obilježena je ekonomskim migracijama vezanim uz dinamiku otvaranja rudarskih okana i iskorištavanja rudnog bogatstva. Administrativno političke promjene kroz povijest 19. i 20. stoljeća pratilo je doseljavanje stanovništva iz različitih krajeva Austrougarske, Italije, pa Jugoslavije, u valovima obilježavajući gospodarske uzlete i padove rudarstva u regiji. Krajem osamdesetih godina 20. stoljeća iskorištavanje rudnika osjetno opada, a 1999. se zatvara zadnje rudarsko okno čime je rudarska era Labinštine zaključena.
Na lokalnoj razini, bavljenje sada izuzetno potisnutom i zanemarenom rudarskom tradicijom želi revalorizirati istu kao vrijednu i značenjima bogatu kulturnu baštinu, te uključiti zainteresirane gradjane u promišljanje nekih budućih spomen obilježja.
Na izložbi je predstavljen jedan segment projekta, video instalacija Bilo jednom u rudniku, ostvaren u suradnji s bivšim rudarom Špirom Dmitrovićem i dramskom radionicom Era iz Labina.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Vrsta programa: izložba
Vrijeme trajanja: 26.06.2008. - 20.07.2008.
