<< natrag
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Igor Eškinja: Oni

Izložba dobitnika Nagrade Radoslav Putar 2004.

Izlozba 'Oni' slijedi nakon studijskog boravka Igora Eškinje u New Yorku, gdje je umjetnik boravio kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar za 2004.godinu.
G-MK, cija je programacija dijelom usmjerena k produkciji i prezentaciji radova mladih umjetnika iz Hrvatske te njihovoj integraciji u medjunarodni umjetnicki kontekst, ima ulogu organizatora i producenta zavrsne samostalne izlozbe pobjednika koja predstavlja i sastavni dio nagrade.G-MK od samog je početka partner Instituta za suvremenu umjetnost u realizaciji završnog dijela ciklusa Nagrade Radoslav Putar.Samostalna izložba nagrađenog umjetnika ujedno svake godine oznacava završetak jednog te upućuje na začetak novog ciklusa nagrade kojom su do sada nagradjene/i: Tanja Dabo (2002.) i Nika Radic (2003.)


- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -


RAZGOVOR S UMJETNIKOM


Kao dobitnik nagrade Radoslav Putar za 2004. godinu, imao si prilike provesti 2 mjeseca u New Yorku. U kojem je pogledu to za tebe bilo veliko iskustvo?


Boravak u New Yorku je, kako si sama rekla, jedno veliko iskustvo. S obzirom na činjenicu da je NY središte kroz koje prolaze i u kojem borave ljudi iz cijelog svijeta, očekivao sam više umjetnosti koja bi se bavila (nekim) sadržajem, ali sam se zapravo osvjedočio što znači tržište i kako ono funkcionira u svom najekstremnijem obliku. Što se samog boravka tiče, dobio sam dragocjenu mogućnost da usporedim svoj osobni rad s onim što se tamo događa. Pod tim, povrh bezbroj izložbi koje sam u galerijama vidio, mislim na boravak u ISCP-u (International Studio and Curatorial Program), gdje sam imao atelje. To je organizacija koja raspolaže s 20-tak ateljea u kojima se izmjenjuju umjetnici i kustosi iz cijeloga svijeta. Imao sam sreću da su za vrijeme mog boravka tamo bili tzv. dani otvorenih ateljea, koji su bili jako dobro posjećeni, i od strane stručnjaka i publike, tako da sam imao priliku pokazati ljudima što radim i, isto tako, vidjeti čime se bave drugi umjetnici.
Da li te se posebno dojmila neka izložba ili umjetnik kojeg si tamo upoznao?

Najviše me se dojmila izložba video radova Anri Sale u galeriji Marion Goodman. Radovi su snimljeni s nevjerojatnom jednostavnošću i balansiraju, u isto vrijeme, između stravične albanske stvarnosti i apstraktnog likovnog doživljaja.

U svom radu krećeš uglavnom od forme, odnosno konture i to, najčešće, geometrijske i minimalne konture, pa sve do arabeske...

Formu pokušavam prilagoditi ideji, situaciji, kontekstu. U većini radova ona nastaje nakon načelne ideje o tome što želim napraviti, a geometrijske oblike koristim uglavnom radi jednostavnosti koje nose u sebi. Interes za konturu dolazi iz potrebe da dematerijaliziram sam oblik, da ga ˝popravim˝ i učinim uvjetno jasnijim.

Koliko je na tebe utjecalo studiranje u Veneciji? Spomenuo si arhitekturu koja je za tebe, kao i prostor općenito, izuzetno inspirativna, kao i to da ta naklonost kreće već iz Venecije. Zapravo često reagiraš na specifičnost prostora, kao što je to bilo s radom za izložbu Emerging Artist u MMSU-u Rijeci u kojem si, u djelu nefunkcionalnog izlagačkog prostora s vertikalnim pregradama, naprosto dodao žute trake stvarajući također nefunkcionalna ˝parkirna mjesta˝…

U Veneciji sam stvorio predodžbu o tome što bi suvremena umjetnost mogla biti. Bienale je nešto nezaobilazno u venecijanskoj svakodnevici pa su tako i događanja za vrijeme Bienala i oko njega bitno utjecala na mene. Za mene je važno bilo i dobivanje ateljea na korištenje od Fondazione Bevilacqua la Masa, čija je svrha promicanje mladih umjetnika. U njemu sam počeo raditi i izlagati. Prostor, posebno izlagački prostor, početna je točka nekih mojih radova. Napravio sam nekoliko instalacija koje su se bavile nekim specifičnim problemima prostora, kao što je to, na primjer, bilo i povodom izložbe u MMSU-u u Rijeci. Htio sam reagirati na prostor koji je bio frustrirajuć i, zapravo, nereprezentativan za jednu takvu instituciju. Želio sam ukazati na taj problem i negativne karakteristike tog prostora preokrenuti u svoju korist. Međutim, nisu svi radovi vezani uz fiksne prostore. Neki radovi kao Welcome ili Java i Borneo proizlaze iz prostora, ali su autonomni i mogu biti prikazani i u nekoj drugoj situaciji izuzev one prvotne. U samom pristupu radu pokušavam biti fleksibilan i ne limitirati se samo na "site specific" radove ili na radove "iz ateljea". Uvijek krećem od nekog koncepta prema kojem biram formu i strategiju pristupa prostoru ili izložbi.

Otkud polazi ideja za tepih od prašine i, općenito, naklonost prema prolaznim i efemernim formama?

Tepih od prašine sam napravio za Najobičniju izložbu u Galeriji O.K. u Rijeci 2003. godine. Radovi na toj izložbi bavili su se "običnim", svakidašnjim, a ipak onim nečim začudnim. Tepih je nastao iz potrebe da povežem stvaran prostor galerije (vrata - pod) i simuliram nešto što bi se očekivalo na tom mjestu. Izbor prašine i činjenica da prolaskom preko tepiha uništavamo rad, bio je dio obrata koji je rad sadržavao u sebi. Izborom arabeske, dekoracije, htio sam povezati nešto ljupko sa suprotnošću koju materijal nosi u sebi i s činjenicom da ga posjetitelji mogu lako uništiti. Začudio me broj ljudi koji je mislio da je to pravi tepih, bez da su uopće obratili pažnju od čega je on napravljen. S prolaznošću i efemernim formama bavim se još od boravka u Veneciji, kad sam počeo raditi na ideji dematerijalizacije umjetničkog objekta i razmišljati o izložbi kao mediju i vizualnom događaju.

Zašto i na koji način te zanima odnos gledatelja i rada, odnos percepcije, promatrača i prostora? Psiholozi percepcije dijele prostor, u odnosu na objekt u njemu, na pozitiv i negativ. Ti ipak ne radiš s prostorom, nego s plohama u prostoru, njegovim granicama…

Zanima me stvoriti situaciju u kojoj promatrač balansira na toj granici prostora i stvara nekakav mentalan odnos spram prostora u kojem trenutno boravi.

Često radiš izravno na galerijskom zidu, ˝granici prostora˝, a na takav si se postupak odlučio i u galeriji Miroslav Kraljević. Motiv jednoga tvog rada, pod nazivom ˝Oni˝, bili su posjetitelji, doslovno siluete načinjene od crnih naljepnica koje se ˝rasprostiru˝ po zidnim plohama. Zašto ovaj motiv? U dosadašnjem dijelu razgovora govorili smo o galerijskom sustavu, je li ovo na neki način ˝meta˝ rad?

Ovaj rad propituje odnos izložbe, galerije, odnosno prostora i samih posjetitelja. Galerija, iako prazna, aktivira imaginaran svijet u kojemu gledamo druge posjetitelje kako uživaju u nepostojećoj izložbi. Fizički prostor galerije se transformira u neku vrstu promatračnice, prozirne kapsule u koju je posjetitelj potpuno uronjen. Zanimljiva mi je ideja da je u ovom slučaju granica fizičkog i imaginarnog čvrsto odvojena.

Redovito tvoji radovi nastaju za prostor i ostaju, tj. nestaju u tom istom prostoru po završetku izložbe. Nikad zapravo nemaš "radove sa sobom", nego oni nastavljaju živjeti u dokumentaciji. Prva ti je ideja bila čak načiniti rad i potom ga uništiti…?

Dokument o određenom radu ili izložbi je nešto što ostaje i većina našeg iskustva se temelji upravo na dokumentima, tj. informacijama. Izložbe se uglavnom, bez obzira na tip i produkcijsku zahtjevnost, svedu na puku informaciju. Zanimljivim mi se čini ideja da se izložba u biti "odradi" prije samog otvaranja i da se sastoji u praznini, uz ilustrirani katalog koji proučavamo na licu mjesta, kao što bi to učinili nakon završetka izložbe. Mislim da je to jedan od načina propitivanja mehanizama percepcije i doživljaja same izložbe, odnosno cijelog galerijskog sustava.

Galerijski je prostor na određen način ultimativno mjesto prezentacije, antiseptički prostor koji pokazuje umjetnost i gdje ljudi dolaze - vidjeti umjetnost. Kako se publika osjeća kad ugleda svoje moguće refleksije na zidovima, prikaze ljudi u prostoru, u raznim pozama, s leđa, smještene u apstraktan prostor zida koji se proteže u dubinu. Na neki način prizivaju okoliš velikih muzeja, grandioznih izložbi na Zapadu, gdje posjetitelji, široka publika uistinu boravi, kontemplira i druži se, odnosno «gnijezdi» u nekoj vrsti nestvarnog idiličnog muzejskog okoliša koji zapravo ne ulazi u (naš) stvarni svijet. Da li rad na neki način reflektira iskustvo New Yorka?

Figure na zidovima su uzete s fotografija snimljenih u galerijama i muzejima New Yorka, ali i Biennala u Veneciji. Rad proizlazi iz razlike i želje da se uspostavi odnos posjetitelja u Zagrebu i Hrvatskoj te idealiziranog kulturnog sistema ili, čak, kulturne industrije Zapada. S jedne strane posjetitelj izložbe sudjeluje u tom svijetu, ali mu je užitak, u nekoj mjeri, zakinut, jer on gleda/vidi posjetitelje, a ne djela. U tom smislu mislim da je posjetiteljeva pažnja usmjerena na sam sistem umjetnosti, kao i, uopće, na društveni status kulture u svakodnevnom životu, u kojemu je posjećivati izložbe dio suvremenog life style-a. Idiličan prizor dokonih posjetitelja koji kontempliraju imaginarnu umjetnost te njihova odvojenost od stvarnosti potiče svakodnevna pitanja uloge i potrebe kulture u društvu te odnose koje oni stvaraju. Naziv ONI opisuje granicu koja je, u ovom slučaju, izuzetno čvrsta, fizička.

Razgovor s umjetnikom vodila:
Antonia Majača

- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -

Igor Eškinja rođen je 1975 u Rijeci. 2002. diplomirao je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Veneciji u klasi prof. Carlo Di Raco. 1999. dodjeljen mu je atelje od fondacije Bevilacqua la Masa u Veneciji. 2000. proveo je mjesec dana u Berlinu u sklopu studijskog putovanja. Od 2000. godine član HDLU-a Rijeke. Kao dobitnik Nagrade Radoslav Putar proveo je 2 mjeseca na razidencijalnom programu u ISCP u New Yorku.

Kontakt:
igoree@yahoo.co.uk





- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Vrsta programa: izložba
Vrijeme trajanja: 07.04.2005. - 28.04.2005.








|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|

|
|
|
|
|
|
|
|

|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|




|
|
|
|
|
|