THALAMOS (1)

“Ljudi formuliraju svoj stavprema smrti na različite načine, ali maske i smrt uvijek su uvezi.” (2) Dvojnici su u ove projekte uključeni odlijevanjemautoričina tijela, što je čin karakterističan za izraduposmrtne maske. Još su Etruščani i kasnije Rimljani za ovutehniku upotrebljavali vosak. Posmrtna maska služi za očuvanjepokojnikovog identiteta, ali i za zapečačivanje njegovogodvajanja od živih (3).

U projektima “Remain” i “Thalamos” dolazimo do drugog motrišta -odljevak je od živog tijela, a dvojnici su ostavljeni na(ne)milost procesu prirodnog raspadanja (vosak se topi, tijestopuca, mrvi se, truni). Tako dolazimo do slijedeće situacije:

posmrtne maske ...............dvojnici
odljevene po mrtvom tijelu....... odljevani po živom tijelu
fizičko tijelo propada........fizičko tijelo ostaje
odljevano tijelo ostaje......... odljevano tijelo propada

Očito, proces je obrnut odpostupka izrade posmrtne maske pa bismo umjesto na smrt moglimisliti na proces oživljavanja ili (budući da u radovimapostoji određeno sučeljavanje sa smrću), na prolaženje krozproces smrti radi regeneracije; otuda slijedi idejainicijacije.

U ovom ciklusu od tri projektapitanje smrti je očito.

Položaj tijela u ovom ciklusupodsjeća na trenutke smrtne agonije (karakteristične zaelementarne nepogode kao što su potresi, požari, erupcijevulkana ili zrakoplovne nesreće), ali istovremeno podsjeća i nafetus u majčinoj utrobi. Budući ono nema oblik embrija većodraslog ženskog tijela, imamo na umu staru alkemičarskutvrdnju: “Stvarno živi onaj koji je rođen iz vlastitematernice.”, pa proizlazi da govorimo o duhovnom, a ne ofizičkom rođenju.

Tajna soba u projektu “Thalamos” ima dvostruko značenje: mjestainstalacije i mjesta metamorfoze. Posljednja soba “labirinta”u Cifte Amam, mjesto koje je “kukac”izabrao za skrovište ukojem će obaviti svoju transformaciju, jest soba u kojoj jepostavljena cijela instalacija i u koju ulaze posjetitelji.Međutim, tajna soba/maternica je također i kalup od tijesta(onog u kojem je autorica bila skrivena) i predstavlja skloništeod znatiželjnih pogleda. Njenom individualnom činu u tomprostoru može biti nazočna odnosno pristupiti mu samo ona.Izvedba tajanstvene sobe (kao instalacije u prostoru ili kaoobjekta od tijesta) određuje umjetničko stvaranje kao činuspostave zaštitnog pokrova prema vanjskom svijetu i kao mjestoduhovne transformacije. Kao što gusjenica odabire tajno mjestogdje će proizvesti svileni pokrov za potrebe fizičketransformacije, tako i autorica iznalazi ovu tajnu sobu radisvoje duhovne transformacije. Proces paljenja i gašenja svjetlapodsjeća nas na postojanjetjelesne smrtnosti. Međutim, te faze možemo shvatiti i kaoneprekidnu izmjenu rađanja i umiranja. Dugotrajnost procesausmjerava našu pozornost na samu smrt, jer mi svjedočimotruljenju tijela/oblika i njegovoj promjeni u duhovno/svjetlost.

Smrt kao dio procesa inicijacije stoga je očita.

S druge nas strane ovaj radpodsjeća na brojne stare običaje u kojima dvojnik predstavljazamjenu. Umjesto živog pojedinca, žrtvuje se spaljuje lutka odžitarica - antropomorfni kruh koji se kasnije jede. Možda jetime izražen podsvjesni strah od smrti - dvojnik se nudi kao zamjena za čovjeka?Ako odljevanje posmrtne maske zapečaćuje odjeljivanje mrtvih odživih, prema obrnutom procesu ovdje se zapečaćuje odvajanježivih od mrtvih. Ili kao kod imitativne magije (vudu magije)voštani dvojnik se uništava kako bi se prouzročilo uništenjestvarne osobe. Možemo li u tom slučaju razmišljati o naklonostiprema smrti?

Zašto je u ovim djelima stvoren dvojnik?

Ako o dvojniku razmišljamo kao o stalnoj prisutnosti Drugog za trajanja čovjekovog života, alii na način arhaičnog poimanja smrti ili vjere u postojanjedvojnika i poslije smrti neke osobe (prema teoriji Edgara Morena)onda su projekti “Thalamos” i “Remain” pokušaji ubijanja dvojnika koji bivarastopljen/razgrađen. Posrijedi je negacija dvojnika ilinegacija postojanja smrti. Dvojnik nije zamijenjen jedino uprojektu “Androgin”.Smrt je anđeo čuvar i zao duh istovremeno.(4)

Za vrijeme umjetničkograda/projekta autoričin odnos prema radu izričito jespecifičan - ona se s radom potpuno stapa, identificira,žrtvuje se da bi se djelo moglo “roditi” - proces kojipodsjeća na žensku funkciju rađanja.(5)

Jedan je alkemičar rekao da je(umjetnička) praksa neodvojiva od teorije (duhovnog) teumjetnost nije niti u podređenom niti u nadređenom položaju.Zapravo, postoji odnos dubokog prožimanja stvarnog životaautorice, njezinog duhovnog svijeta i njezinog umjetničkogdjelovanja.

Smrt se pojavljuje kao jedan od elemenata u interpretacijistava umjetnost - pitanje životai smrti.
predgovor Iskra Dimitrova

1.Mikenske kripte primjer su opće geografije zemlje mrtvih. Prvo je prolaz koji vodi dolje (dromos), zatim uzak otvor (stomion, odnosno “usta”) te potom visoka, široka grobnica (thalamos, odnosno “nevjestina soba”). Grobnica je svojvrsna maternica u zemlji u koju se mrtva osoba unosi kako bi čekala preporod.
2.Oto Bihalji Merin, Veličanstvene maske
3.ibid
4.“…primitivni ljudi smrt poimaju kao dobitak (jer donosi besmrtnost) i kao gubitak (jer uzrokuje mentalni šok). Ništa nije kontradiktornije od emocija i osjećaja koje izaziva smrt.” Edgar Moren
5.“Žena funkcionira (stvara) slično načinu na koji se stvara dijete u njenom organizmu. Ona prikuplja potrebne elemente (materijal), smješta ih u zatvoren prostor i uz pomoć aktivnih elemenata (vatre, sunčeve topline, sila ugrađenih u meterijalu) započinje proces polakog restrukturiranja - usavršavanja koje traje točno određeno vrijeme. Tako se u ženi stvara dijete, ali ona po istim načelima gaji biljke i kuha hranu, naročito onu koja se priprema u dužem vremenskom periodu.” Nikos Čausidis

Životopis:

Iskra Dimitrova rođena je u Skopju1965. godine. Diplomirala na Filozofskom fakultetu 1987 te nalikovnoj akademiji u Skopju 1990. godine. 1993. godine ArtsLinkrezidencijalni program u Madisonu, SAD. Multimedijski projekti,video art i instalacije.