<< natrag
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Minna L. Henriksson: Zagrebačke bilješke
Zagrebačke bilješke
Publikacija je objavljena uz rezidencijalni program i samostalnu izložbu Minne L. Henriksson u Galeriji Miroslav Kraljevic 2006. godine.
Izdavač: g-mk | galerija miroslav kraljević, 2006.
Tekstovi: Minna L. Henriksson, Sezgin Boynik
Oblikovanje: Damir Gamulin
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Sezgin Boynik
SRETNI ZAJEDNO
1. Antonio Lauer – Susret s Antoniom Lauerom (aka Tomislavom Gotovcem) pamtim kao jedno od najznačajnijih iskustava iz Zagreba. Uz njegovu karizmatičnu osobnost, izravan i prost rječnik, te izuzetno zanimljive priče koje je satima prepričavao meni i Minni L. Henriksson, najzanimljiviji dio sureta s Antoniom Lauerom je epizoda s hrvatskim policajcem.
Lauer je želio za nas, a naročito za umjetnicu iz Finske, reinscenirati izvedbu 'dekolaža' Wolfa Vostella, u čemu ga je prekinula konobarica iz obližnjeg kafića. Lauer je reagirao prostim i grubim rječnikom, pa je stoga izbila velika svađa između umjetnika i konobarice okončana policijskom intervencijom. Nakon još jedne dugotrajne rasprave, u kojoj je Lauer bezuspješno uvjeravao policajca da je smeće na ulici, nastalo trganjem plakata s ulične svjetiljke, zapravo umjetnički rad, Lauer je ukazao na svoju publiku, naglašavajući da je jedna od njih i umjetnica iz Finske. U tom trenutku, policajac je iznenada promijenio svoj stav, te počeo podržavati umjetnika koji je rasuo smeće po ulici, a okrivljavati konobaricu koja ga je pokušala zaustaviti i nazivati je "seljankom" koja ne razumije umjetnost i moderne stvari. A nije skrivao ni svoje predodžbe o "nama" i "Europi". (1)
2. Institucija Europe – Kada je Louis Althusser obrazlagao svoju teoriju ideološkog aparata države, kao primjer je naveo policijski postupak zaustavljanja neke osobe na ulici i provjerevanja njezinog identiteta, pri čemu je riječ o procesu interpelacije subjekta u ideologiju.
Naše iskustvo s radikalnim umjetnikom i performerom Antoniom Lauerom i običnim policajcem navelo nas je na pomisao da taj ideološki aparat u Hrvatskoj i nije tako rigidan i jednosmjeran kao u Althusserovoj shemi. Razmišljali smo o tome kako je policija u Hrvatskoj, kao i cjelokupni službeni državni aparat, u vrlo neobičnoj situaciji, budući da su smješteni unutar svojevrsne work-in-progress strukture, uvijek spremni redefinirati (ili interpelirati) se za 'Europsku ideologiju'. Moglo bi se reći da su policija i država još uvijek u potrazi za identitetom, za pripadnošću. U tom procesu, amnezija i invencija tradicije fenomeni su koji idu ruku pod ruku s pokušajem potrage za pripadnošću.
Jedan od najboljih tumača Althussera i materijalizma ideologije, slovenski filozof Rastko Močnik, ima vrlo zanimljivu teoriju o institucionalizaciji nacije i ideologije. Na izuzetno kompleksan način razvija teoriju "društva strukturiranog poput bricolagea" Levi-Straussa te pokazuje da institucije vrše svoju funkciju pojednostavljivanja, ili sređivanja čitavog nereda i zbrke interpelacije i "bricolage društva". Oni materijaliziraju ideologiju ili, jednostavnije rečeno, omogućuju funkcioniranje ideologije na jednostavan, neposredan i jednosmjeran način. Čiste ideologiju od paradoksa sadržanih unutar nje. (2)
U svojoj knjizi izrazito teorijskog karaktera, Močnik nastoji objasniti ovaj proces analizirajući dijalektiku između dvije institucije: "Europe" i "Balkana". (3) Zbrku koja nastaje miješanjem europskog i balkanskog identiteta potrebno je pojednostaviti unutar jedne institucije. U istom članku o instituciji Balkana, Močnik navodi mnoge primjere govora državnih službenika i predstvanika u kojima se dotiču upravo ove zbrke identiteta te upozoravaju na hitnu potrebu za njezinim rješavanjem i uspostavljanjem pročišćene definicije identiteta. Zanimljivo je da čak više od polovice primjera čine citati preuzeti iz hrvatskog državnog aparata. (Jedan od najboljih primjera citat je Franje Tuđmana iz 1996. godine: "Imamo snažnu potporu od strane Sjedinjenih Američkih Država da je Hrvatska dio Središnje Europe, a ne Balkana").
Dovoljan je i kratki posjet Hrvatskoj kako bi se uočio paradoks Europe i Balkana. Kao prvo, ljudi su alergični na sam koncept Balkana. Istovremeno, postoje mnogi paradoksi o samom bivanju "europskim". (4) Ne trebate biti stručnjak za regiju kako biste zaključili da ljudi imaju čudan osjećaj da se u ovom procesu europeizacije gubi nešto hrvatsko. Čak i ako nitko ne zna precizno odrediti što bi bilo to hrvatsko, koje nestaje, mnogi su ga već materijalizirali u simbolu Ante Gotovine, čak i unutar polja suvremene umjetnosti. No, kako je spomenuto ranije, ovaj proces institucionalizacije identiteta ima dva učinka: jedan od njih je amnezija, a drugi invencija tradicija. Ovdje se, srećom, bavimo ovim drugim, pozitivnim aspektom.
3. Mreža – U knjizi "Leap Into the City", publikaciji projekta "Relations" Njemačke savezne kulturne fondacije, koja predstvalja sedam gradova tzv. postsocijalističkih zemalja, u dijelu posvećenom Zagrebu pronalazimo tematiku kolektiva. (5)
Nije teško uočiti da je suvremena umjetnost i kulturna scena u Zagrebu dobro organizirana, pri čemu se svaka inicijativa, skupina, pokret, događaj, nevladina udruga, institucija (još uvijek je prerano dodati i Državu u ovaj makrokozmos) nalazi unutar jedne velike mreže. Ovo je barem neposredni utisak koji se stječe pri upoznavanju s kulturnom scenom Zagreba. Upitnik i članak "Raditi zajedno?" koji potpisuje zagrebački kustoski kolektiv "Što, kako i za koga" (WHW), pokušava iscrtati mapu kontinuiteta kolektivnih praksi iz povijesti suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, od dadaističkog Zenita, apstrakcijskog Exata 51, preko Novih tendencija, Gorgone, Grupe šestorice autora, Katedrale, Ego Easta, Weekend Arta itd. Ovime se suvremena umjetnost u Hrvatskoj iščitava kroz povijest mreža i kolektiva. (6) Spomenute skupine su povijesni kolektivi, avangarda.
Danas se, međutim, čini da se suvremena kulturna scena Hrvatske sastoji isključivo od kolektiva. Projekt "Zagreb Kulturni kapital 3000", primjerice, kojega podržava projekt "Relations" i Erste banka, okuplja najutjecajnije kolektive u jednu veliku mrežu. Njegovi članovi su: BLOK, CDU (Centar za dramsku umjetnost), KONTEJNER, mi2 - Multimedijalni institut, Platforma 9,81, WHW, Bacači sjenki i Community Art. (7)
4. Sretni zajedno – U spomenutoj knjizi projekta "Relations" ovaj fenomen umrežavanja nazvan je "Drugim životom kolektiva". Bez pretjerivanja možemo reći da je cijela kulturna scena dio ove mreže. Čak su i punk underground bendovi (postoji jaka veza između kulturnih i umjetničkih događanja i komercijalnih noćnih klubova poput KSET-a i Močvare), ili radikalne političke anarho-skupine, dio mreža (Subverzije imaju prezentacije u Mami, a anarho-dućan Što čitaš organizira sajam knjiga u Galeriji Nova čiji program vodi WHW). Čini se da se sve nalazi unutar velike mreže zajedničkog bivanja. Čak i ako postoji velika razlika u ideološkim i strateškim pozicijama među različitim protagonistima na sceni, postoji jedna stvar koja im je svima zajednička. (8)
Čak i socijalističke samoupravne službene institucije jugoslovenske Države, ili partijski kolektivi, često su podržavali pankere u cilju stabilizacije političkog radikalizma mladih. Moramo se zapitati kakva je razlika između Drugog kolektiva i državnih institucija bivše Jugoslavije i što je to što ih sve čini sretnima zajedno. Nakon otkrivanja ove razlike ('differance') Drugog kolektiva moguće je dekonstruirati mrežu, a možda i 'stvarno institucije'. (9)
Razlika u slučaju ove "post-alternative" je, kao što kaže Dejan Kršić, strogo 'ekonomske' prirode. (10) Riječ je o vrlo banalnoj činjenici da više ljudi, udruženih u skupinu, mogu dobiti više novca. Model kolektiva je pragmatičan i zbog toga što ujedinjuje različita znanja i iskustva. Ono što sve ove skupine drži na okupu je zajednička strategija kulturne politike – strategija podržavanja aktivnosti bez monopola jednog subjekta moći. Biti otvoreniji, dinamičniji, brži i inovativniji. Tu zapravo počiva 'differance' Drugog kolektiva u odnosu na prvi. Moramo imati na umu da se kod prvog kolektiva pojam mreža odnosi više na socijalističku kolektivizaciju nego na historijske avangardne kolektive. Prvi kolektiv je bio, slijedeći ovu logiku, više totalitaran, korumpiran unutar jednog subjekta moći, diskriminirajući, elitističan, birokratski te, prije svega, staromodan. Drugi kolektiv je njegova suprotnost: progresivan je, spontan, otvoren, nebirokratski, neformalan, brz, učinkovit te, naravno, liberalan. Moglo bi se reći da drugi kolektiv izokreće mehaničnost socijalističke kulturne politike modernističke Jugoslavije, a u smjeru postmodernog liberalnog tržišta nove Hrvatske. (11)
Iz tog razloga su i pitanja kulturne politike na sceni suvremene umjetnosti u Zagrebu znatno vidljivija od teorijskih rasprava o njoj, a vjerojatno su iz istog razloga i mnoge publikacije o suvremenoj umjetnosti i kulturi u Hrvatskoj među najbolje dizajniranim publikacijama u regiji. Ako je u procesu konstrukcije novi kolektiv, nova mreža, on također mora imati i potpuno novi imidž. (12) (Jedan od protuargumenata za alternativni dizajn Dejana Kršića je da je starijoj generaciji nečitljiv). (13)
Smatram da je posao koji predstoji novom sociologu ili umjetniku načiniti popis skupina ili inicijativa koje nisu dio mreže. Onda bismo imali mogućnost saznati koji su kulturni i politički kriteriji za Drugi kolektiv, ili mrežu.
Postoji barem jedna inicijativa koja, barem po mojim spoznajama, nije dio nijedne strukturirane i institucionalizirane mreže u Hrvatskoj. Riječ je o izdavaču Slušaj najglasnije. Iako, još od svojih početaka 1989. s kompilacijom "Bombardiranje New Yorka", Slušaj najglasnije okuplja različite bendove iz raznih dijelova regije (mreža!), objavljuje demo albume amaterskih bendova (anti-birokracija i neformalna struktura!) iz različitih provincijalnih mjesta (decentralizacija!), te objavljuje underground poeziju i romane (inovativost!) kao i DIY albume (samo-organizacija!), ipak nije dio mreže.
Razlog zašto Slušaj najglasnije nije dio mreže identičan je razlogu postojanja te mreže. Kompilacije u izdanju Slušaj najglasnije sa svim prljavim bendovima iz svih sela Hrvatske i bivše Jugoslavije nisu pogodne za novi imidž nove mreže u nastajanju, koja ima europski, urbani imidž. One nisu politički korektne. (14)
5. Anti Turbo-Folk – U raspravi o drugom životu kolektiva, moderator rasprave Boris Buden postavlja pitanje: "Slučajno ili ne, mnoštvo autonomnih, samo-organiziranih i umjetničkih kolektiva u Hrvatskoj nastali su paralelno s nacionalističkom 'kolektivizacijom' društva. Kako bismo mogli objasniti ovaj paradoks?" (15)
O ovom zanimljivom paradoksu nažalost se ne raspravlja mnogo u nastavku spomenute diskusije, kao ni unutar kritičkog diskursa hrvatske kulturne scene.
Možda bismo mogli tvrditi da zapravo i nije riječ o paradoksu nego o dvije strane istog procesa: procesa institucionalizacije kulturne sfere u Hrvatskoj. Kako sam prethodno pokušao pokazati, ova nova institucionalizacija vođena je politikom nove ekonomije i definicijom kulturne politike, koja je suprotstavljena 'starom' sistemu, kao liberalnija i demokratičnija.
Dodatna konstrukcija ove nove institucije odvija se na razini debalkanizacije Hrvatske. Nitko u Hrvatskoj ne želi čuti da je njegova zemlja balkanska.
Izvozni proizvodi iz Srbije, primjerice, izrazito su nepoželjni utjecaji u Hrvatskoj kao simboli Istoka i Balkana. Ovo neprijateljstvo prema Srbiji materijalizira se u glazbenom fenomenu poznatom kao turbo-folk. Iako se unutar popularne kulture u Hrvatskoj, kao i mnogim drugim zemljama regije, te onima koje će to tek postati, uživa turbo-folk, u Hrvatskoj postoji velika anti-kampanja protiv ovog glazbenog žanra. Budući da je ovakva glazba nekritički povezuje i zlorabljuje u mnogim akademskim tekstovima i knjigama kao oruđe Miloševićeve politike i rađanja balkanskog nacionalizma, logično je da se i progresivni pokreti protive ovoj pop-kulturi, koja se također često povezuje i sa seljaštvom, mačizmom, korupcijom, regresivnom politikom te, što je najznačajnije, s Balkanom. (16)
Sad je jasnije i zašto Slušaj Najglasnije nije dio mreže. Mnogi bendovi koriste punk ili hard-core zvukove u svojoj glazbi, imaju prost riječnik, politički su nekorektni, te smrde na Balkan. Analize radi, bend Satana Panonskog, u izdanju Slušaj Najglasnije, dovoljan je da se dočara ova prljava politika. Njegova retorika može se usporediti s onom većine ultranacionalističkih hrvatskih paravojnih snaga (ako nije i gori od njih); on je mačo, jednostavan, grub, on je Balkan.
Evo i druge teze: mreža, podržavanjem urbane, mlade i progresivne umjetničke i kulturne prakse, potpomaže stvaranje institucije koja će građane Hrvatske sprovesti u svjetliju, europskiju, anti-balkansku, bogatu, liberalnu, kapitalističku i sretnu zajednicu.
Mreža okuplja sve anarhiste, liberalce, umjetnike, državne službenike, nevladine udruge, pankere, znanstvenike i partijanere protiv velikog zla Balkana, zvanog turbo-folk.
6. Metodologija – Ovaj tekst rezultat je kratkog istraživanja, kojeg sam proveo zajedno s finskom umjetnicom Minnom L. Henriksson, tijekom njezine umjetničke rezidencije u Zagrebu, u proljeće 2006. godine. Zaključci koje donosim temelje se na ovom istraživanju tijekom mog dvotjednog boravka u Zagrebu, kao i na bezbrojnim razgovorima s umjetnicom.
Također, u ovom tekstu iskoristio sam priliku da pišem kao "umjetnik"; zaključci koje sam donio lako se mogu kritizirati kao teorije zavjere, ili teorijska preuveličavanja, budući da ne postoji mnogo strogo definiranih teorijskih i povijesnih činjenica o ovoj temi. No, koristeći ovaj način estetskog mišljenja, pružila mi se mogućnost da kažem stvari mnogo neposrednije nego što bi to mogle čitave knjižnice pop-akademske kič tautologije.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
Vrsta programa: publikacija
Vrijeme trajanja: 16.11.2006.
