Izložba i publikacija 'Planeti neograničenih mogućnosti' predstavlja novi projekt Plamena Dejanoffa u Velikom Tarnovu u Bugarskoj kroz niz arhitekstonskih prijedloga za uređenje umjetničkog centra- kuće MUMOK.

Projekt je u svojoj polazišnoj ideji vrlo jednostavan, kristalno jasan, precizan i marketinški domišljen, kao uostalom i svi dosadašnji projekti ovog umjetnika koji se do sada poigravao velikim korporacijama i manipulirajući njihovom željom za samopromocijom. Dejanoff, se ovoga puta, još jednom kao umjetnik/ menadžer, poigrava odnosima zapadnoeuropskog kapitala i kulturne moći manipulirajući ostacima tendencija kulturnih hegemonija i neokolonizatorskih kulturnih težnji.

Umjetnik je naime 1990-ih godina po povoljnoj cijeni kupio sedam nevelikih kuća u zaštićenoj, povijesnoj jezgri pitoreskne, srednjovjekovne bugarske prijestolnice- Velikom Tarnovu. Radi se o tipičnoj lokalnoj gradnji vernakularne, stambene arhitekture: kućama jednostavnog plana, relativno malih dimenzija, koje u svojem donjem dijelu obično imaju predviđenu komercijalnu djelatnost, a u gornjem stanovanje. Tijekom nekoliko sljedećih godina Dejanoff planira u suradnji s različitim (naravno, poznatim i etabliranim) europskim arhitektima obnoviti i redizajnirati postojeće objekte. Za svaku pojedinu kuću umjetnik uspostavlja suradnju s prestižnim (zapadno)europskim umjetničkim institucijama, koje će na taj način u srcu Balkana (dakle, na području između Rumunjske, Jugoslavije, Makedonije, Grčke i Turske) dobiti svoje depandanse.

No, što zapravo pretpostavlja osnivanje takvog jednog atraktivnog punkta za suvremenu umjetnost u malom bugarskom gradu?

Danas neupućen znatiželjnik na propagandnim turističkim Internet portalima Bugarske redovito nailazi na nekoliko potencijalno zanimljivih gradova, kao što su primjerice Sofija, Plovdiv, Melnik, Sandanski, Varna i dr. Negdje tu, ali ne u prvim redovima, je i Veliko Tarnovo: jedan od najstarijih bugarskih gradova, srednjovjekovna prijestolnica koju pokušavaju danas kao turistički poželjnu destinaciju brendirati sloganom ˝Gdje budućnost susreće prošlost ˝. Za pretpostaviti je međutim, da će takav susret Tarnovo u punom smislu zaživjeti tek nakon završetka projekta ovog ambicioznog umjetnika bugarskog porijeka s austrijskom adresom, odnosno nakon višegodišnje izgradnje umjetničkih mikro centara koje će projekt inicirati.. Naravno, upravo ovakav dugoročan projekt ostavlja Dejanoffu paralelno dovoljno vremena za kontinuiranu promociju: izgradnja i inauguracija svakog pojedinog objekta bit će, dakako, praćena pažljivom marketinškom strategijom, koja će u konačnici zasigurno privući i nove partnere u budućnosti.

Hipotetički, takvo bi se ulančavanje moglo protezati u beskraj, jer prisustvo jedne snažne i elitne institucije, kakva je primjerice MUMOK, svakako privlači i druge institucije da se natječu za svoj komadić vidljivosti i prestiža u tom dijelu Europe. Ovakvo ciljano djelovanje i usmjeravanje pažnje javnosti vjerojatno će s lakoćom postići veliku vidljivost pa, u najoptimističnijom varijanti, možda tako utjecati i na dotok drugovrsnog sadržaja i kapitala u bugarski gradić. U svakom slučaju, možemo barem pretpostaviti da će u sljedećih nekoliko godina, kad sve institucije na koje Dejanoff računa dobiju svoje podružnice, Veliko Tarnovo postati jedna od najatraktivnijih bugarskih destinacija za posjet turista uvijek željnih svakovrsnih atrakcija pa i visoko rangirane kulturne ponude.
Prema sadašnjem planu, MUMOK kuća trebala bi biti realizirana za umjetnikovu solo izložbu u toj instituciji u proljeće 2006. godine. Nakon otvorenja Dejanoff će objekt ustupiti muzeju koji tamo dobiva svoj ˝izlog u Istočnoj Europi˝, kako to kaže direktor MUMOK-a Edelbert Köb.
Objekt će biti obnovljen po prijedlogu jednog od triju arhitekata, odnosno arhitektonskih timova čiji projekti, predstavljeni u publikaciji ' Planeti neograničenih mogućnosti', lako mogu uputiti na vizualizaciju neobične interpolacije najsuvremenije arhitektonske imaginacije u slikovito uspavano mjesto. Ovakav je amalgam a priori privlačan već svojim formama koliko i svojim budućim sadržajima, što dakako nije jedinstven primjer, ali je svakako prvi na području ˝Nove Europe˝.
Permanento radeći na brendiranju vlastita imena i pojavnosti, vještim manipuliranjem marketinškim strategijama i korištenjem tržišnih alata u svrhu vlastite afirmacije u umjetničkom miljeu, ali i ne samo u njemu, Plamen Dejanoff već danas ima u velikoj mjeri poseban status. Takva nam praksa, štoviše, može biti i antipatična, pogotovo ako (ne) razaznajemo činjenicu da se u cijeloj toj mreži odnosa Dejanoff izvanredno snalazi zapravo se doslovno igrajući velikim imenima, velikim novcem i velikom moći, kao da se radi o bezbrižnom slaganju šarenih Lego-kockica. Ono što projekt Dejanoffa u Bugarskoj čini tako lepršavim je upravo činjenica da se radi o ludičkom i posve rasterećenom korištenju naprosto drukčijih elemenata u poslagivanju nepredvidljivog puzzle-a čiji potencijalan ekonomski ili javan značaj može djelovati zastrašujuće. Naime, ovaj je projekt, bez obzira na njegove ˝velike dimenzije˝, umjetniku prije svega naprosto 'zabavan' jer sadrži element (ne)mogućnosti predviđanja njegova uspjeha ili neuspjeha. Naravno, intrigantnost ponešto megalomanske ideje ima podlogu koliko u spomenutoj igrivosti i nepredvidljivosti toliko i u realnoj mogućnosti da se zaista ostvari.
Dejanoffa, čini se, svaki projekt naprosto jako zabavlja, što pak može za promatrača biti još ˝iritantnije˝ s obzirom na lakoću baratanja odabranim kompleksnim elementima.
Takva lakoća svakako golica ili taštinu ili moralno-etička ticala ili, pak, još uvijek živu predodžbu o tome kakav bi umjetnik trebao biti i što bi trebao činiti. Plamen Dejanoff je u svim tim procesima promišljen ali ležeran i zaigran dirigent akcije, pri čemu mu je ta uloga posve prirodna: ona mu jednostavno ˝leži˝, jer on svoje polje djelovanja vidi kao poligon za beskrajne kombinacije i povezivanje nespojivih elemenata. Mreža koju je u svom dosadašnjem radu takvim vještim žongliranjem stvorio ovoga će puta poslužiti za njegov najkompleksniji i najdalekosežniji projekt dosad- projekt u kojem on sam istovremeno praktično oblikuje entreprenersku hibridnu ulogu idejnog začetnika, menadžera, koordinatora, kustosa itd. Što je tu ostalo od uloge umjetnika izgleda da je krajnje nebitno- sve i ništa zapravo. Koordinate njegova djelovanja zapravo se iscrtavaju preklapanjem svega navedenog u umjetničkoj prizmi moderiranoj intrigantnom kombinatorikom alata neoliberalnog kapitalizma.
Mogli bismo ustvrditi da se u slučaju Tarnova radi ipak, prije svega, o ideji koju malo tko drugi u umjetničkom svijetu uopće može s takvom elegancijom i neposrednošću realizirati. Pri tome, spomenik se ovom prilikom podiže umjetnosti (i/li njenim institucijama), kulturnoj ˝periferiji˝, te na koncu ali ne i najmanje važno - samom umjetniku. U svakom slučaju, posljedice gotovo sigurno ne mogu biti loše ni za koga od uključenih.

Radi li se u ovom slučaju o angažiranoj umjetničkoj akciji ,vođenoj željom za decentralizacijom moći i dovođenjem novih sadržaja i uspotsvaljanjem ravnoteže na Istoku? To bi bez sumnje mogle biti posljedice ali poznavajući rad Dejanoffa sasvim sigurno nisu i motivi, oni zapravo ostaju netransparentni kao i uvijek.

Naposljetku, možda upravo u toj činjenici i leži temeljni ironijski, ako već ne subverzivni obrat ideje o novom umjetničkom centru u malom bugarskom gradu: Dejanoff to naprosto može izvesti pa, stoga, očito je- zašto to i ne bi izveo?