“Posljednja izložba”, instalacija, 1987. - 1999. :
3. - 12.5.1999.
U galeriji je postavljena “dijagonala” tako da spaja dva suprotna kuta prostora.
“Dijagonala” je drvena letva čiji je središnji dio obložen slikarskim platnom u čvrstu, crno obojenu nakupinu konusnog oblika.
(drvena letva 800 cm, slikarsko platno, akrilik, lak, žica)
13.-16.5.1999.
Na sredini poda galerije postavljeno je četvrtasto slikarsko platno (300 x 300 cm), obojeno u žuto.
Tijekom 4 dana autor odjeven u crno nepomično leži usred platna.
Na odgovarajuće mjesto postavljen je tekst: “Kada bih nestajao sa ovoga svijeta, volio bih da se to dogodi u prirodi sa puno sunca.”

Osam metara dugačka drvena dijagonala-tijelo zaglavljeno u galerijskom prostoru, nepomićno i nedjelatno - koja spaja dva suprotna galerijska kuta prvi je dio Posljednje izložbe Zorana Pavelića. Njezinu je postavljanju, kao što je danas čest slučaj, kad smo svjedoci i rukopisa s najprivatnijim potkama i porukama, čak i snima, zacijelo kumovao i kakav intiman poticaj, ali da ona nastoji govoriti i o fenomenu posljednje izložbe, posvjedočuje činjenica kako s dijagonale u konusnu obliku visi i ozbiljno je i teško pritišće oko nje omotano ono što stereotipno držimo slikarskom priborom - slikarsko platno, juta, lan, preparirani i nepreparirani, natopljeni crnom bojom i "čisti" - ono što nazivamo alatom autora plastičkih umjetnosti.

Tako kompletiranom dijagonalom Pavelić nastoji objektivirati kreativan "zid", "zapreku", "skramu" kako tu za umjetnika tragičnu pojavu - privremenu ili trajna karktera - naziva Ivan Kožarić, stvaralačku krizu s čijom pojavom od samih početaka osviještena djelovanja računa svaki umjetnik, s tim što ga dodatno ugrožava i užasava činjenica da ne zna kad će ona nastupiti - već na samom početku djelovanja, vrlo brzo, kasno, u autorovim poznim godinama...

U drugom dijelu Posljednje izložbe Pavelić podastire oprečnu duhovnu podlogu, obrat - tijekom galerijskog radnog vremena u crnom odijelu leži na žutoj kvadratnoj prostirci, pri čemu je posebice znakovit opozit crno, s dijagonale, i žuto, s prostirke. Simbolička značenja crne poznata su, a njezina suprotiva žuta ovdje, među ostalim, transkribira životnost, aktivizam i optimizam, a povijesne reference vode nas i do Maxa Heindela i njegovih spisa The Rosicrucian Cosmo-conception i Cosmogonia, koji se uzimaju za polazišta u tumačenjima opusa Yvesa Kleina, a po kojem zlatna (i sve slične boje, pa i žuta), uz niz alkemijskih konotacija, predstavlja najviši stupanj duhovnosti - stapanja duha i prostora.

Posljednoj izložbi koja je, svjestan je toga Pavelić, i ta ga činjenica očito konsternira, u načelu izvjesna, ali, drži on, ne i neumitna, sučeljava se svojim fizisom, praxisom, energijom, čije pričuve impulzivno ćuti u sebi, dakle iskušavanjem egzistencije. Galerijski prostor pokušva impregnirati vlastitim nematerijalnim senzibiliztetom, krizi koja je u perspektivi, koja visi i nad njegovom artističkom sudbinom, sučelit će se afirmacijom, kako bi rekao Yves Klein, svoga "vitalnog tijela", pobuđivanjem zagonetnih i nedokućenih strana svoga bića, manipulirajući tjelesnom snagom i kleinovskom "nematerijalnom energijom", voljnim naporom, nagonom, prijenosom energije tijela, načelom "kolanja krvi" i "principom otvorene rane, kad se krv stalno osjeća", kako kaže Kožarić, transcedirajući i transformirjući sve te zapretene energije u kreativnost.

U dualnosti ove izložbe ima određene paradoksalnosti, baš kao u Kleinovu karizmatskom Letu u prazno, koji nam se u problemu što ga Pavelić ovdje otvara nameće kao neizbježna asocijacija. U Kleinovu slučaju umjetnika na legendarnoj fotomontži doista vidimo u samoubilačkom skoku, ali uzlazna putanja tijela kao da poništava mogućnost pada. Klein je - ponesen divljom nadom, samopouzdanjem, ufanjem u mogućnosti vlastita tijela i u manipulaciju vlastite energije - uvjeren da može poništiti čak i gravitaciju i poletjeti, a i Pavelić kao da entuzijstički dijeli njegov optimizam.

Da Posljednja izložba govori o problemu artističke smrti i uskrsnuća, pa tako i samorealizaciji, opstojnosti, djelotvornosti ili peseudodjelotvornosti u spriječavanju kreativnih kriza, potvrđuju recentni Pavelićevi performancei stajanje, koje je trajalo satima, pod mediteranskom žegom, u sva četiri kuta dubrovačke Galerije Otok, beskonačno sjedenje i ispijanje čaša punih vode u zagrebačkoj Galeriji gradskoj... I ova izložba - vrijeme će to, uvjereni smo, potvrditi - najavljuje Pavelićevo daljnje bavljenje vlastitim tijelom, a sve to čini i činit će kako do posljednje izložbe nikad ne bi došlo.

(predgovor: Ivica Župan)




ŽIVOTOPIS

1961. rođen u Osijeku
1988/91. osnivač neformalne grupe Močvara
1998. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu


SKUPNE IZLOŽBE (IZBOR)

1985. Opatija, III Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
1989. Opatija, VII Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
1990. Beli Manastir, Prostor P+8, grupa Močvara
Opatija, VIII Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
Osijek, Galerija CM, grupa Močvara
1991. Osijek, Knjižara Nova, grupa Močvara
1993. Zagreb, 28. Zagrebački salon
1994. Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, XIV Biennale slavonaca
1995. Pech, Pech galeria XIV Biennale slavonaca, (Izbor)
Labin, II međunarodna likovna radionica “Lamparna”
Zagreb, 30. Zagrebački salon
1996. Zagreb, 24. Salon mladih
Sofia, International Trienniale of Painting
1997. Vinkovci, Gradski muzej, XV Slavonski biennale
Zagreb, Mala Zemlja, Klub Arhitekata DAZ-a
Mainz, City Festival “Kunst in der Stadt”, Frankfurter Hof
Zagreb, Hrvatska fotografija ’97
1998. Strasbourg, Mala Zemlja, Council of Europe
Zagreb, 33. Zagrebački salon
Zagreb, “Knjiga i društvo”
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, 16. Slavonski biennale


IZABRANE SKUPNE IZLOŽBE


1985. Opatija, III Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
1989. Opatija, VII Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
1990. Beli Manastir, Prostor P+8, grupa Močvara
Opatija, VIII Međunarodni slikarski “EX TEMPORE”
Osijek, Galerija CM, grupa Močvara
1991. Osijek, Knjižara Nova, grupa Močvara
1993. Zagreb, 28. Zagrebački salon
1994. Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, XIV Biennale slavonaca
1995. Pech, Pech galeria XIV Biennale slavonaca, (Izbor)
Labin, II međunarodna likovna radionica “Lamparna”
Zagreb, 30. Zagrebački salon
1996. Zagreb, 24. Salon mladih
Sofia, International Trienniale of Painting
1997. Vinkovci, Gradski muzej, XV Slavonski biennale
Zagreb, Mala Zemlja, Klub Arhitekata DAZ-a
Mainz, City Festival “Kunst in der Stadt”, Frankfurter Hof
Zagreb, Hrvatska fotografija ’97
1998. Strasbourg, Mala Zemlja, Council of Europe
Zagreb, 33. Zagrebački salon
Zagreb, “Knjiga i društvo”
Osijek, Galerija likovnih umjetnosti, 16. Slavonski biennale


PERFORMANCE

1990. Osijek, STUC, Galerija CM “Uvod u Močvaru”
1998. Dubrovnik, Galerija Otok “Kazna” Zagreb, Galerija Gradska “11-19”


NAGRADE

1998. Osijek, Nagrada “Ex Aequo” - 16. Slavonski biennale
1998. Dubrovnik, Galerija Otok “Kazna”
Zagreb, Galerija Gradska “11-19”